Posebna vožnja: Advent u Grazu

Advent u Grazu 18. i 19. prosinca 2010.

Umjesto u 6,00 sati krenuli smo u snježnu subotu u 6,40 ispred Željezničke postaje Rijeka autobusom prijevoznika "PU-MA" za Graz. (Putnici su došli na vrijeme, ali je autobus kasnio jer nije mogao iz garaže!?!) Bilo je -7°C, brrrr. 8 putnika je odustalo, tako da nas je bilo ukupno 38. Moja malenkost bila je vodič.

Na autoputu za Ljubljanu bila je grozna gužva pa smo u Celje stigli u podne. Razgledali smo Mjesni muzej i nastavili dalje. U Celju je situacija bila ista.

U 13,30 smo nastavili za Graz, s time da smo se najprije zaustavili shoppinga radi u Shipping Cityju Seiersbereg i ostali tamo do 18,00 sati. U jedinoj velikoj apoteci u tome centru nisam našla darove za moje prijateljice i bila sam jako žalosna.

Nastavili smo, sada već po mraku, vožnju do hotela "5 elemenata" i iz drugog pokušaja, u mraku i po snijegu nisam baš mogla prepoznati skretanje u desno, a vozač nije imao navigaciju, našli smo se pred hotelom. Obilata večera uslijedila je u 19,00 sati a potom "kud koji, mili moji": dio putnika je sjeo na tramvaj broj 5 i odgibao u grad, a dio se povukao na odmor. Ja sam bila u drugoj polovici, ali u sobi je uslijedilo iznenađenje: radijator je bio skoro hladan, tj. grijao je samo njegov krajnji desni kraj, a i to je lagahno bivalo sve hladnije tako da je u sobi bilo doslovce HLADNO. Zvala sam recepciju, ali tamo nije bilo nikoga. Nije bilo druge nego leći u krevet; u ormaru sam našla neku lagahnu dekicu i stavila još i nju na sebe.

Drugo jutro odmah sam reklamirala na recepciji i rekla da nije bilo nikog na recepciji, na što mi je mlada osoba odgovorila da je na recepciji bio netko sve do 4 sata ujutro (zašto samo do 4?!), a i da je bio kad sam zvala, ne bi u noći mogao ništa učiniti. Utješno. Bila sam sretna da je bilo jutro i da mogu popiti toplu kavu. Doručak je bio, kao uvijek u Austriji, obilat.

Odvezli smo se u 9,00 sati po prekrasnom vedrom danu u centar grada i obilazili grad do 13,30 sati, te se dogovorili da se nađemo ponovno u 14,45 i zajedno odemo vidjeti Glockenspiel. Evo nekoliko ilustracija toga jutra:

Ovo je bio naš hotel "5 elemenata".


U dogovoreno vrijeme smo se našli i pogledali otkucavanje sata u 15,00 sati.
U nedjelju su sve prodavaonice, osim restauranta i slastičarna te muzeja, bile zatvorene. Od mojih poklona ništa.

Točno u 16,00 sati krenuli smo za Rijeku da bi se nakon 30-ak km od Graza autobus pokvario. Stali smo kod motela Gralla West i tamo proveli vrijeme od cca 17,00 do 20,30 sati dok po nas nije došao autobus iz Marije Bistrice. Prebacili smo prtljagu u novi autobus i krenuli za Rijeku preko Zagreba. Na Macelju smo proboravili više od jednog sata jer smo bili DESETI autobus po redu. Cijela Hrvatska i BiH se obrušila na taj granični prijelaz. Užas. U 24,00 sata smo bili kod motela "Plitvice", prije Zagreba, gdje nas je pokupio "Pumin" autobus koji se u međuvremenu vratio iz Beča u Rijeku pa ga je gazda poslao po nas. Opet smo prebacivali prtljagu i nakon dva sata vožnje u 02,00 sati stigli u Rijeku. Uslijedila je masovna potražnja taxija koji su nas uredno doveli do naših stanova.

Bila je to zaista "POSEBNA VOŽNJA". Ne ponovilo se.

Dalmatinom do Dubrovnika i natrag (30.10.-02.11.2010.)

Umjesto avionom, brodom ili autobusom: ovaj put osobnim automobilom!
Mili Bože, iz Rijeke nema broda za Dubrovnik, zadnji je otišao 1. listopada. Autobusom: uf, 13 sati po Magistrali, zahodi očaj, putnici se mijenjaju a zavoja koliko voliš. NE! Avionom? Da, ali kako nisam bila sigurna u dan povratka, nisam pravovremeno nabavila "ticket" po normalnoj cijeni pa je i to otpalo. Ostalo je meni najdraže: AUTIĆ CLIO!

Informirala sam se danima unaprijed, Lauru, Ivana, Vitka, Damira, Bida, i možda još nekoga. Svi su imali neke varijante i ja sam na kraju napravila kombinaciju njihovih rješenja: Rijeka-Bosiljevo-Vrgorac-Metković-Dubrovnik. O povratku je bila dilema, ali na kraju sam odlučila: preko Ploča. I krenula.

1. dan: subota, 30. listopada 2010.

Krenula sam u 7,32 sati ispred moje kuće. Brzo sam se našla na ulasku na autoput na Grobniku.

Tijekom vožnje nebo se rasčistilo i ja sam na skretanje Bosiljevo stigla za jedan sat te tamo bila u 8,32. Limeni je bio za moj ukus malo spor, valjda je bilo uzbrdo. I tako smo se nas dvoje opet za sat vremena našli na odmaralištu i pumpi Janjče.

A onda se limeni razgoropadio.

Proletjeli smo kroz Sv. Rok i nakon sat i pol vremena, točno u 11,00 sati bili smo na posljednjoj pumpi OMV-a (!!!) na Dalmatini. Točno 300 km za tri i pol sata. Naravno, natankala sam i veselo krenula dalje po prekrasnom vremenu . Nakon dva sata vožnje po praznoj cesti približila sam se izlasku s autoputa: Ravča. Nakon ukupno 5,5 sati vožnje platila sam na naplatnoj stanici Ravča 189,00 kuna za pređenih 472 km (Više nego previše. Sjetimo se cijena autoputeva u Italiji, Sloveniji i Austriji!) izašla sam s autoputa u relativno nepoznat kraj. Uslijedile su oznake koje bi me definitivno zbunile da nisam imala naputke mojih prijatelja. Pogledajte:

Broj kilometara do Dubrovnika je varirao od 120 do 127. No, preko Staševice do Ploča nikako: to je cesta koja je "opala". Već ranije sam odlučila: Metković. Cesta je bila široka, prazna i dobro zakrpana.

Vozeći se preko Kule Norinske, kroz Metković, Opuzen, Neum (BiH) stigla sam po prekrasnom vremenu u Dubrovnik u 15,30 sati (8 sati vožnje sa stankom za tankanje, za kavu i za mandarinke).Dubrovnik me dočekao u svome sjaju:

Most dr. Franje Tuđmana s lukom Gruž u pozadini blistao je u svojoj eleganciji. Nakon odlaska na groblje otišla sam u hotel "Ivka" i ipak "pala" u krevet.

Naredna dva dana nedjelja (31. listopada) i ponedjeljak (1. studenoga) prošli su u posjetama rodbini i prijateljima te obilasku groblja. Grad je bio prepun turista s kruzera, ali bilo je i drugih.

4. dan: utorak, 2. studenoga 2010. Iz Dubrovnika sam krenula u 10,00 sati prema Pločama. Uslijedio je nezaobilazni granični prijelaz kod Neuma.Brzo sam se našla kod Rogotina i odmah potom uslijedilo je skretanje za Autoput!Uslijedilo je nekoliko kilometara prekrasne ceste, a onda, kako to HAC napiše, "oštećen kolnik".

Od Dubrovnika do Ravče trebalo mi je opet dva i pol sata. Od Ravče do Rijeke pet sati. Na autoputu tu i tamo poneki auto. Na naplatnu stanicu Rijeka stigla sam u 17,30 sati a malo kasnije i u centar grada. Cijena autoputa opet 189,00 kuna. Mnogo. Cjelokupno vrijeme u povratku opet 8 sati. 600 km.

Krapina i okolo nje

Izlet u Krapinu, 23. listopada 2010.
Kažu da ljudi rade blogove i pišu postove kako bi se reklamirali. Ne znam, možda je i tako. No, ja pišem postove na moj blog kako bih sačuvala uspomenu na svoje izlete za sebe, svoje prijateljice i za one koji su bili sa mnom.

Tako sam danas bila na prekrasnom izletu u Krapinu u organizaciji Sindikalne podružnice Grada Rijeke. Izvrsna organizacija od strane gospođe F.N. (da ne spominjemo imena, gospođa je vrlo skromna, a mi znamo tko je ona!).

Krenuli smo u 7,30 sati s Jelačićevog trga kod fontane, 46 putnika, prijevoznik "Dino-bus", vozač Marinko. Pohvale prijevozniku za autobus, vozaču za strpljenje za vožnju amte-tamte.

Uz stanku na pumpi kod Draganića stigli smo u Krapinu u 10,30 sati. Rekordno! U Krapini smo na parkingu ostavili 16 putnika koji su željeli obići Muzej Ljudevita Gaja tj. njegovu rodnu kuću, a ostali su proslijedili do tvornice "Krateks" i tamo obišli tvorničku prodavaonicu i kupili ponešto od odjeće po tvorničkoj cijeni.

Potom smo dovezli i drugu grupu nakon obilaska Gajeve rodne kuće.

Prodavaonica se zatvorila u 13,00 sati (subota), a mi smo proslijedili u restaurant "Neandertal" gdje smo bili prekrasno usluženi i obilato nahranjeni uz primjerenu cijenu. Hvala im!

Poslije ručka smo se svi lijepo uslikali za uspomenu.

Posjet Muzeju krapinskih neandertalaca bio je zakazan za 16,20 sati. Nismo uzeli vođenje po postavu izložbe uz pretpostavku da svi imamo srednješkolsko predznanje o krapinskom čovjeku, ali je poslije ispalo da je bilo interesa za vođenje, a kustosica nam je rekla da voli voditi Primorce jer su uvijek jako živahni i radoznali. Hvala i njoj! Drugi put vođenje, pa tko izdrži! I bez vođenja smo se u razgledu zadržali preko sat vremena. Bilo je jako mnogo posjetilaca.

Lagahno smo se vratili do autobusa i u 17,45 krenuli za Rijeku, te uz ponovnu stanku na Draganiću stigli u Rijeku u 20,45 sati.

Venezia i otoci lagune

Otoci venecijanske lagune:

Murano, Burano, Torcello, Lido di Jesolo, Venezia
16.-17. listopada 2010.

Moja ljubav prema Veneciji započela je kad sam bila u dobi od 11 godina i kad me mama za Dan Republike tamo odvela. Za posjet je trebalo posjedovati vizu za Italiju koja se ishodovala u talijanskom konzulatu u Kopru. I tada je počelo naša uzajamna ljubav: u prosjeku sam barem jedanput godišnje bila u Veneciji u svim mogućim prilikama i godišnjim dobima, sa meni najdražim osobama koje na moju veliku žalost više nisu sa mnom. Ostala je poneka fotografija. A Venecija i ja volimo se i dalje. Trajno.

Toliko posjeta Veneciji, a samo dva puta bijah na otočiću Murano, na ostala dva nikada. Iskoristila sam ponudu putničke agencije Roli-tours i otišla na 2-dnevni izlet da upotpunim sliku o Veneciji. Cijena od 590,00 kuna bila je prihvatljiva.

1. dan: krenuli smo u 7,00 sati sa Delte i u 11,30 bili na Punta Sabbioni gdje smo na parkingu ostavili bus, te se nas 26 putnika + vodič Oleg Medica i vozač Božo uputili na otoke. Dan je bio prekrasan.

Stanka na Gonarsu

Ukrcali smo se na mali brodić.

Prvi je na redu bio otočić Murano poznat po izradi čuvenog venecijanskog stakla i predmeta od njega. Obišli smo jednu od malih "tvornica" i vidjeli kako se to radi a potom prošetali otokom i razgledali crkve, popili kavu.

Simpatični vodič Oleg Medica: uvijek nasmiješen i susretljiv.

A onda smo se otputili dalje za otočić Burano. Tijekom svake vožnje bilo je i onih koji su malo dremucnuli. I eto nas i na Buranu. Najprije smo ugledali kosi toranj, doslovce se nakrivio.

Prošetali smo Buranom, čuvenom po izradi čipke. Otočić je vrijedan dolaska. Bili smo oduševljeni. Fotografije govore same od sebe.

Vremena za dulje zadržavanje bilo je premalo, rado bismo bili ostali još malo tamo, ali trebalo je dalje na Torcello, što nisam zažalila.
Otočić je poseban: zelenilo okruženo lagunom i dva sakralna bisera: katedrala Santa Maria Assunta i bizantska crkva Santa Fosca.
Ne smijem zaboraviti dodati kako tamo stoji i tron na kojem je navodno sjedio Atila nakon što su Huni pod vodstvom Atile 452. godine prodrli u ove krajeve.
Jedan od najpoznatijih zaljubljenika u šarm i mir Torcella bio je američki književnik Ernest Hemingway koji je na otoku proveo izvjesno vrijeme 1948. godine, i tu napisao dobar dio svog
romana "Preko rijeke u šumu". Boravio je u locandi Cipriani.

Nakon razgleda svi smo se opet ukrcali u brodić i vratili se na Punta Sabbioni tj. kopno i od tamo se busom odvezli do dvadesetak km udaljenog Lida di Jesolo gdje je bio naš prelijepi novorestaurirani hotel "Adlon" .

2. dan. Jutro koje nas je čekalo bilo je sve samo ne lijepo: jako jugo, kiša i vjetar, hladnoća, prava neugoda. Bilo je naprosto ružno otići na kišetinu iz tako lijepog hotela nakon vrlo lijepog doručka.
No, Oleg je bio neumoljiv. Krenuli smo već u 8,00 sati iz hotela kako bismo u 9,00 sati krenuli iz Punta Sabbioni za Veneciju. Brodić je, na moju radost, bio malo veći, uz nas i hrpa Španjolaca različite dobi koji su cijelim putem pjevali. Valjda su negdje trebali nastupiti. Tako smo za 25 minuta stigli do Venecije. Dočekala nas je poplava i pontoni. Naš vodič Oleg vrlo je savjesno odradio svoj zadatak: usprkos svemu on je šetao s nama od brodića do Trga sv. Marka, pa nastavio do Ponte Rialta i sve okolo naokolo do Trga pa čekao red za ulaz u crkvu s mojom cimericom, sve do 11,30. Svaka čast. Evo, kako je to izgledalo u praksi:
Iako je postojala dobra volja putnika da se već u 15,00 sati krene natrag, vodič nam je objasnio da ne može jer je brodić stalno zauzet prijevozom grupa i moramo čekati svoj termin do 17,00 sati. Bilo je to malo mukotrpno, jer se zbog kiše i poplave nije dalo hodati po Veneciji, a kamo negdje na otvorenome sjesti i odmoriti umorne nogice.

Vjetar mi je potrgao moj SDP kišobran pa je kretanje bilo malo "čupavo". Tako smo moja cimerica Sonja i ja završile prije zadnje kave u crkvi San Giovanni in Bragora, u kojoj je kršten Antonio Vivaldi, na koncertu školskog zbora škole Santa Tereza blizu Dorkinga (23 milja južno od Londona, UK iliti England) pod vodstvom Timothy Caistera. Proboravile smo tamo sat vremena i uživale u pjevanju simpatičnih mladih Engleskinja.
I na kraju je prestalo padati. Tada smo utvrdile da je prekrasan jedrenjak na rivi školski brod ratne mornarice (L'Amerigo Vespucci è un veliero della Marina Militare.) "Amerigo Vespucci" i da ga se moglo razgledati već od 15,00 sati. Šteta. Taj biser sagrađen je 1931. godine i blizanac je mlađeg brata iz 1930. godine "Cristofora Colomba". (Što mogu što sam slaba na plave uniforme. Jedna je novosašivena kapetanska u maminom ormaru uzaludno čekala mog ujaka 40 godina da se odnekud s Pacifika pojavi i obuče je.)

U 17,00 sati došao je po nas naš prijevoz

i uspješno nas vratio na Punta Sabbioni.

Svaka čast mladim pomorcima kako su nas vozili po tom jugu gore dole. Nije čovjeku baš drago kad mu je more u visini očiju.

Potrpali smo se u bus i dokotrljali u Rijeku nešto prije 22,00 sata.
Sve u svemu, lijepo proveden weekend uz dobru ideju voditelja agencije Roli Tours. Autobus ugodan, vozač već ranije isproban, broj putnika optimalan, vodič OK.