Izlet na Plitvička jezera u organizaciji Sindikata djelatnika Grada Rijeke u nedjelju 29. svibnja 2011.
U prekrasno nedjeljno jutro u 7,00 sati krenulo je 47 izletnika put Plitvičkih jezera. Umjesto našega Dina došao nam je vozač Ivo s autobusom firme "Jure". Uz obaveznu stanku u Senju, jer do motela Borje više nema zaustavljanja, popili smo jutarnju kavicu i vedro nastavili dalje. No, onda je počeo problem koji je trajao cijenim putem: umjesto da se autobuh hladi, njemu je cijelim putem radilo grijanje. Da li zbog toga ili aktivnosti u busu oko prebrojavanja putnika i tome sličnih potrebitih radnji, našoj organizatorici puta bilo je malo teško pa smo brzo stali u Babinom potoku i malo se hladili da bi nastavili put.
Živo i veselo stigli smo na Plitvička jezera u 10,30 sati i krenuli u 11,00 sati u razgled sa sjevernog ulaza (broj 1) lijepo uzbrdo kao i svi ostali drugi mnogobrojni turisti . Cijena ulaznice je katastrofa: 100,00 kuna za odrasle-grupni ulaz. Obavezno smo se poslikali kod Velikog slapa.
Vedro i veselo išli smo polako jedan iza drugoga uživajući u predivnim bojama jezera. 
Prošavši Donja jezera došli smo do jezera Kozjak oko 12,30 sati i napravili stanku od 30 minuta za odmor umornih nožica, kavicu i ostale potrebe. A onda smo se svi ukrcali u brodić i krenuli prema Gornjim jezerima.
Izletnici su se pobrinuli da im vodič tj. ja bude prepoznatljiv među mnogobrojnim stranim turistima. Iskrcali smo se i za istu cijenu ulaznice obišli samo polovicu Gornjih jezera jer vlakić nije vozio dalje od stanice 2 do stanice 4 zbog rekonstrukcije ceste. Tako su sve grupe obilazile dio Gornjih jezera jer se nisu mogli vratiti vlakićem. Lijepo su to napisali na internet, na panoima prekrižili crvenom bojom stanicu 3 i 4 i AMEN. Obišli smo veliki i mali Prštavac, jezero Galovac i u visini stanice broj 3 krenuli obilaznim putem natrag do Burgeta iliti Bukova, ukrcali se na brodić i prebacili u podnožje hotela "Plitvice" pa se polako popentrali do parkinga broj 2 gdje nas je čekao autobus.
Hodanje u trajanju od četiri sata potaknulo je želučane sokove pa je okupljanje izvršeno vrlo brzo uz pomoć Divnine zviždaljke i ključne riječi "RUČAK". Svi, i veliki i mali, bili su u trenu u autobusu. Duša svih sindikalnih izleta gradske uprave, naša Federika organizirala je super-ručak u restauraciji "Plitvička vrela" po cijeni od 60 kuna (juha, čevapčići sa prilogom, salata, savijača od sira) ili 65,00 kuna (isto ali svinjsko pečenje s krompirom).
Nakon super-ručka krenuli smo lagahno natrag. Usprkos suncu, grijanje je radilo i dalje. Za svaki slučaj, da ne ponestane topline.
U Babinom potoku napravili smo stanku zbog domaćih proizvoda: meda, sira, rakije. Cijene su bile povoljne, barem što se meda tiče.
A onda je krenula i organizirana pjesma: izletnici su dobili tekstove pjesama u ručice, gitara se oglasila i tako smo se lijepo "soto voce" vozili kući. 
Iskrcavši pet putnica u na pumpi u Kraljevici došli smo opet na Jelačićplatz iza 21,00 sat, veseli i zadovoljni. Vozača Ivu smo pohvalili i zamolili ga da kaže vlasniku da popravi bus jer ovo ipak ne ide, dodatno se zagrijavati po ovoj vrućini nema smisla. E, moj Dino, što nam to radiš?
Stigli smo do podnožja vidikovca "Gradina" i lijepo se parkirali. 
U 10,00 sati uslijedili su pozdravni govori i krenulo se potom u zajednički obilazak vidikovca "Gradina".
Bez ikakvog problema popesmo se do vidikovca i otuda je "puknuo" prekrasan pogled na Novi Vinodolski pa sve do Klenovice i dalje.
Dok su grupe A i B nastavile pješice za Vinište do Klenovice, grupa C se vratila do busa. Na brzake ovjekovječih Neviju, Peru i Radojku.
Odvezli smo se busom opet do Novog Vinodolskog i potom do Klenovice. Naoblaka je bila sve veća.
No, nismo se dali smesti i nas 9 iz grupe C krenusmo obalnim putem za Smokvicu Krmpotsku do koje ima 2,3 km.
Put uz more je bio vrlo lijep, da je bilo sunce bilo bi i prevruće. Nismo stigli do Smokvice. Kiša je počela jako padati pa smo odustali i vratili se u Klenovicu gdje su uskoro prispjeli i oni iz A i B grupe. Popapali smo marendin friganih srdela i krompir salate (10,00 kuna) i složno odlučili s Perom na čelu da se krene kući u 15,00 sati. I tako bi. Putem je kiša bila sve jača, a o buri da i ne govorim.
Laganom vožnjom za manje od sat vremena došli smo u Rijeku oko 16,30 sati a gdje nas je također dočekala kiša. No, začudo, svi bijahu zadovoljni što smo se barem nakratko nadisali svježeg zraka. Hvala PD "Strilež" na izvanrednoj organizaciji. Doći ćemo im opet najesen na gljive.
Gradskim busom mala se skupina šetača-hodača uputila na šetnju. Stigavši u Bakar u 9,00 sati vodič Dražen dao je 45 minuta odmora i razgled Bakra. Nije mi bilo do šetnje po brdovitom Bakru pa sam odmah otišla do "Vile Velebita II." gdje je bilo mjesto sastanka.
Kupljeni su baškoti, skupismo se, ali nedostajao je jedan izletnik koji je bio s nama u busu. Nakon čekanja uputiše se Dražen i Andrija da ga traže. 
U međuvremenu se naoblačilo, počela kiša i na kraju pljusak. Naravno, nije bilo dvojice tragača a kad su se pojavili u 10,30 rekoše da onoga čovjeka nisu našli. Mili Bože! Kišica je još sipila, lagano prestajala i Dražen zapita tko je za šetnjicu. Većina je bila za, a nas troje (Andrija, ja i još jedna gospođa) odustasmo i odlučismo otići busom u 11,30 kući. Kojim putem i kako se odvijao nastavak izleta, ne znam, pitat ćemo preostale sudionike.
Vodilica je bila OK. 
Kako se posebno ne razumijem u cvijeće, nisam bila baš pretjerano oduševljena cvijećem, a pogotovo ne tulipanima koji su bili na izdisaju.
No, bilo mi je drago vidjeti encijan na koji mi je ukazala moja suputnica Branka.
Meni su se više svidjeli ovakvi eksponati:
A da ne govorim tek o slatkim psićima (navodno čivave) jedne gospođe kojoj su dozvoli da ih donese i prodaje očekujući da će za weekend biti više posjetilaca.
A onda smo u 13,20 produžili za Olimje.
Olimje je za mene uvijek mjesto koje rado posjećujem, nakon toliko puta ponajviše zbog dobrog "jabučnog kisa" po 1,50€ litra i izvanrednog meda iz njihovih košnica (7,00€). Sve već iskušano i provjereno. No, najbprije smo se uputili u malu čokoladarnicu.
Potom smo se uputili u razgled samostana, ali ja sam najprije posjetila njihovu prodavaonicu.
A onda nas je isti simpatični pater odveo u crkvu i u staru apoteku, po starosti treću u Evropi nakon Francuske (hm, gdje?) i Dubrovnika (definitivno točno!), kaže on.
Za ulazak u crkvu morali smo pričekati jer je bila kmečka ohcet.
Sve je to završilo u cca 16,00 sati kada smo dobili puna dva sata slobodnog vremena da radimo što hoćemo. Branku sam izgubila pa sam se nakon pola sata sama uputila na Jelenov greben gdje ima kavanica, restoran i prodvaonica autohotnih proizvoda.
Kupila sam džem od buće, šljiva, borovnica i brusnica (svaka po 3,40€) i litru soka od jabula (po 3,00€). Tako snabdjevena spustila sam se opet do samostana gdje nas je čekao autobus.
Oko nas su šetali jeleni.
Za Rijeku smo krenuli u 18,00 sati. Putem se zaustavili u Trojanama 45 minuta i kupili krafne (s marmeladom od marelica 1,20€ komad a s džemom od borovnica po 1,30€ komad).
U Rijeku smo stigli u 23,30 sati, malo umorni, djelomice zadovoljni organizacijom izleta, ali osobno zadovoljna "špežom". Zaključak: autobusom prijevoznika "Birikina" iz Rovinja vrlo zadovoljni, organizacija je štekala (barem za neke od nas), previše je bilo dati dva sata slobodno u Olimju kod samostana gdje nema ništa, a ne organizirati ručak na Jelenovom grebenu ili u Hallerovoj pivnici, ili barem dati naputak što i kako. O cijenama ulaznica ne bih više.