Kažu da ljudi rade blogove i pišu postove kako bi se reklamirali. Ne znam, možda je i tako. No, ja pišem postove na moj blog kako bih sačuvala uspomenu na svoje izlete za sebe, svoje prijateljice i za one koji su bili sa mnom.
Tako sam danas bila na prekrasnom izletu u Krapinu u organizaciji Sindikalne podružnice Grada Rijeke. Izvrsna organizacija od strane gospođe F.N. (da ne spominjemo imena, gospođa je vrlo skromna, a mi znamo tko je ona!).
Krenuli smo u 7,30 sati s Jelačićevog trga kod fontane, 46 putnika, prijevoznik "Dino-bus", vozač Marinko. Pohvale prijevozniku za autobus, vozaču za strpljenje za vožnju amte-tamte.
Uz stanku na pumpi kod Draganića stigli smo u Krapinu u 10,30 sati. Rekordno! U Krapini smo na parkingu ostavili 16 putnika koji su željeli obići Muzej Ljudevita Gaja tj. njegovu rodnu kuću, a ostali su proslijedili do tvornice "Krateks" i tamo obišli tvorničku prodavaonicu i kupili ponešto od odjeće po tvorničkoj cijeni.
Potom smo dovezli i drugu grupu nakon obilaska Gajeve rodne kuće.Prodavaonica se zatvorila u 13,00 sati (subota), a mi smo proslijedili u restaurant "Neandertal" gdje smo bili prekrasno usluženi i obilato nahranjeni uz primjerenu cijenu. Hvala im!
Poslije ručka smo se svi lijepo uslikali za uspomenu.
Posjet Muzeju krapinskih neandertalaca bio je zakazan za 16,20 sati. Nismo uzeli vođenje po postavu izložbe uz pretpostavku da svi imamo srednješkolsko predznanje o krapinskom čovjeku, ali je poslije ispalo da je bilo interesa za vođenje, a kustosica nam je rekla da voli voditi Primorce jer su uvijek jako živahni i radoznali. Hvala i njoj! Drugi put vođenje, pa tko izdrži! I bez vođenja smo se u razgledu zadržali preko sat vremena. Bilo je jako mnogo posjetilaca.
Lagahno smo se vratili do autobusa i u 17,45 krenuli za Rijeku, te uz ponovnu stanku na Draganiću stigli u Rijeku u 20,45 sati.
Ukrcali smo se na mali brodić.
Simpatični vodič Oleg Medica: uvijek nasmiješen i susretljiv.
A onda smo se otputili dalje za otočić Burano. Tijekom svake vožnje bilo je i onih koji su malo dremucnuli. I eto nas i na Buranu. Najprije smo ugledali kosi toranj, doslovce se nakrivio.
Prošetali smo Buranom, čuvenom po izradi čipke. Otočić je vrijedan dolaska. Bili smo oduševljeni. Fotografije govore same od sebe.
Vremena za dulje zadržavanje bilo je premalo, rado bismo bili ostali još malo tamo, ali trebalo je dalje na Torcello, što nisam zažalila.
Ne smijem zaboraviti dodati kako tamo stoji i tron na kojem je navodno sjedio Atila nakon što su Huni pod vodstvom Atile 452. godine prodrli u ove krajeve.
Jedan od najpoznatijih zaljubljenika u šarm i mir Torcella bio je američki književnik Ernest Hemingway koji je na otoku proveo izvjesno vrijeme 1948. godine, i tu napisao dobar dio svog
Nakon razgleda svi smo se opet ukrcali u brodić i vratili se na Punta Sabbioni tj. kopno i od tamo se busom odvezli do dvadesetak km udaljenog Lida di Jesolo gdje je bio naš prelijepi novorestaurirani hotel "Adlon" .
No, Oleg je bio neumoljiv. Krenuli smo već u 8,00 sati iz hotela kako bismo u 9,00 sati krenuli iz Punta Sabbioni za Veneciju. Brodić je, na moju radost, bio malo veći, uz nas i hrpa Španjolaca različite dobi koji su cijelim putem pjevali. Valjda su negdje trebali nastupiti. Tako smo za 25 minuta stigli do Venecije. Dočekala nas je poplava i pontoni. Naš vodič Oleg vrlo je savjesno odradio svoj zadatak: usprkos svemu on je šetao s nama od brodića do Trga sv. Marka, pa nastavio do Ponte Rialta i sve okolo naokolo do Trga pa čekao red za ulaz u crkvu s mojom cimericom, sve do 11,30. Svaka čast. Evo, kako je to izgledalo u praksi:
Iako je postojala dobra volja putnika da se već u 15,00 sati krene natrag, vodič nam je objasnio da ne može jer je brodić stalno zauzet prijevozom grupa i moramo čekati svoj termin do 17,00 sati. Bilo je to malo mukotrpno, jer se zbog kiše i poplave nije dalo hodati po Veneciji, a kamo negdje na otvorenome sjesti i odmoriti umorne nogice.
Vjetar mi je potrgao moj SDP kišobran pa je kretanje bilo malo "čupavo". Tako smo moja cimerica Sonja i ja završile prije zadnje kave u crkvi San Giovanni in Bragora, u kojoj je kršten Antonio Vivaldi, na koncertu školskog zbora škole Santa Tereza blizu Dorkinga (23 milja južno od Londona, UK iliti England) pod vodstvom Timothy Caistera. Proboravile smo tamo sat vremena i uživale u pjevanju simpatičnih mladih Engleskinja.
I na kraju je prestalo padati. Tada smo utvrdile da je prekrasan jedrenjak na rivi školski brod ratne mornarice (L'Amerigo Vespucci è un veliero
U 17,00 sati došao je po nas naš prijevoz 
i uspješno nas vratio na Punta Sabbioni.
Svaka čast mladim pomorcima kako su nas vozili po tom jugu gore dole. Nije čovjeku baš drago kad mu je more u visini očiju. 
Polazak je bio u 8,00 sati iz Kastva. Ja sam se ukrcala u 8,30 sati na Pehlinu i autobus je bio doslovce prebukiran: 53 putnika. Iako nisam bila vodič, sjedila sam s gospodinom Brunom na prednjim sjedištima. Nije baš bilo najudobnije, ali sam preživjela. Ubuduće se treba ukrcavati na početnoj stanici.
Obzirom da smo imali vremena vozili smo se po staroj cesti i uživali u jesenskim bojama.
Došli u Vrbovsko, prošetali s vodičem od prošle godine, bili u crkvi sv. Ivana Nepomuka i proslijedili za Lukovdol. Tu smo obišli rodnu kuću Ivana Gorana Kovačića u kojoj je i muzej, te amfiteatar sa skulpturom.
Obzirom da smo imali vremena vodič nas je odveo u Severin na Kupi gdje smo obišli devastiran dvorac koje je sagradila plemenitaška obitelj Oršić.
S dvorca se pruža i lijep pogled. Vodič koji je po zanimanju šumar, vodio nas je kroz park dvorca i tumačio vrste stabala. Vrlo zanimljivo i poučno.
U 14,30 smo krenuli natrag u Vrbovsko da posjetimo manifestaciju.
Ove godine je bila veća ponuda bundeva. Posjetitelji su je kupovali. A kako ja ne znam što bih s njom, kupila sam 1,10 kg gljiva za 50,00 kuna. Rekoše upućeni (Branka) da su to vrganji. Branka je kupila mnogo toga, pa i lijepu zelenu bundevu!